Zensur biblischer Motive in der jugoslawischen Ausgabe von Asimovs „Caves of Steel“ (Epoha Zagreb, 1957, übersetzt von Antun Šoljan) – das Rote wurde rausgeworfen
https://i.redd.it/zln961g9omch1.jpeg
Von yoingydoingy
Zensur biblischer Motive in der jugoslawischen Ausgabe von Asimovs „Caves of Steel“ (Epoha Zagreb, 1957, übersetzt von Antun Šoljan) – das Rote wurde rausgeworfen
https://i.redd.it/zln961g9omch1.jpeg
Von yoingydoingy
5 Kommentare
Zanimljivo, gdje možemo pročitati više o tome?
Mene je šokirao podatak d aje komisiju koja je određivala šta je šund a šta nije činilo sveštenstvo tri koncesije u jugoslaviji
Zanimljivo. Ovo izdanje ima te dijelove, ali ne pise iz koje je godine.
Izdavač se vjerojatno plašio Agitpropa (agitacija i propaganda) pa nije htio riskirati.
Zakon o štampi je bio relativno okej za to vrijeme i nije bilo baš toliko stroge cenzure, iako se guralo sve više pisce s druge strane željezne zavjese, a engleske i američke se dopuštalo samo ako nisu previše senzacionalistički ili pseudonaučni. Direktno se zabranjivalo samo izdavanje onih knjiga i časopisa koji su imali prošlost u NDH ili išli protiv partije (tipa Narodni glas od HSSa).
Međutim, događalo se da „zabrinuti građani“ prijavljuju izdavače, novinare, pisce i slične koji podrivaju moralne vrijednosti i ruše socijalizam. Nisu postojala jasna pravila i provedba postojećih je bila sporadična, pa su se izdavači našli na udaru i morali su biti jako kreativni da prežive. Doduše nekad bi jednostavno sami sebe cenzurirali.
Takva cenzura je dovodila do apsurdnih i komičnih situacija. Zabranjeno je izdanje knjige Jasenovac, gdje autor (preživjeli logoraš) opisuje svoje iskustvo u logoru, jer navodno po mišljenju čitatelja nije opisao ustaške čuvare kao dovoljno okrutne pa su ga prijavili tužiteljstvu. Odustalo se od tiskanja western romana jer se ni u jednom ne spominje komunistička borba. Romani o ratu su morali spominjati Tita i NOB iako radnja nema veze s našim podnebljem i slično. Praktički se prestalo izdavati kriminalističke romane i misterije.
Milovan Đilas, srpski pisac je osnovao Agitprop, tijelo za cenzuru, koje je počelo djelovati nakon razlaza sa SSSRom. Prvo su djelovali isključivo na borbi protiv tzv. Informbiro propagande. Ali kasnije im je ponestalo materijala pa su si odlučili proširiti posao na općenito anti-socijalističke elemente. Prijavljivali su tužiteljstvu sve njima sumnjive tiskovine i pokušali natjerati izdavače da u svakom djelu poklone dio teksta komunističkoj propagandi, Titovim govorima i slično. Sastavljali su liste nepoćudnih autora itd. Đilas osobno je imao jaki fetiš na spominjanje crkve.
Ironično Đilas je sam završio u zatvoru jer je u jednoj svojoj knjizi imao kritički osvrt na komunističko vodstvo. Postao je preko noći persona non grata i smijenjen sa svih funkcija. Zatim je pobjegao prvo u SAD, a onda se nastanio u Beogradu gdje je ostao do kraja života. Vodstvo KP je počelo malo jače istraživati rad tzv. Agitpropa i ocijenilo pokušaje cenzure u Hrvatskoj kao ciljani napor Srbije da progura svoje autore na domaće tržište.
Početkom 60ih kreće liberalizacija i pojačava se sloboda medija. Ideologija i politika imaju sve manju ulogu. Jača izdavačka aktivnost. 67. je objavljena Deklaracija o položaju Hrvatskog jezika što nas je dovelo u ravnopravnost sa srpskim. Naravno kroz sljedećih nekoliko godina kreće Hrvatsko proljeće i klatno se opet vratilo malo na drugu stranu.
Vjerojatno se tu radi o članku 135. Zakona o javnom informiranju kojim se zabranjivlao “vrijeđanje javnog
morala”, “iznošenja neistina”, i “nanošenje štete odgoju djece i omladine.“
Cenzuru su najčešće provodili sami urednici, jer su sve slali na pregled na više instance, poput Povjerenstva za šund, i Okružna javna tužilaštva. Ako bi nešto prošlo što ne bi trebalo, i došlo do OJTa, po glavi bi prvo dobili glavni urednici, a onda onaj tko je to napravio/napisao.
U samim Povjernstvima za šund uz komuniste su se morali nalaziti i tri predstavnika religija, tj. svećenika. Jedan katolički, jedan pravoslavni, i jedan muslimanski.
Valjda je zato cenzurirano. Jednostavno taj pasus nije istinit, i nije dosljedan Starom zavijetu.
Meni se čini da je ovo cenzurirano jer nije točno. Asimov inače piše pohvalno o Jezabel, pa tako i ovdje, ali ona nikako nije pozitivna figura u Bibliji. Progonila je svećenike i proroke Jahve, a uvela štovanje zlatnog teleta. Prorok Ilija je došao u sukob s njom, i prorokovao da će joj leš razvlačiti psi.
Asimov u svom drugom djelu „Vodič kroz Bibliju“ prilično iskrivljuje citate iz Biblije i njihovo značenje. U ovom slučaju navodi Jezabel kao pozitivnu ličnost, osobu koja je bila dobra žena, dostojanstvena, koja je bila konzervativna i držala se „starih vrijednosti“. Dok je zapravo bila promiskuitetna, osvetoljubiva, krvoločna, dala je pobiti stare svećenike, i dovela nove, svoje štovatelje Baala. Dalje Asimov u Vodiču navodi da se ona našminkala i preobukla svečano, kako bi skončala život dostojanstveno kao kraljica.
Ali zapravo ona se obukla u muško, našminkala kao dvorska luda, i rugala se s prozora vojnicima koji su došli da je ubiju. Nije uopće skončala dostojanstveno. Bačna je kroz prozor, i stvarno su joj leš razvlačili psi lutalice.
[https://en.wikipedia.org/wiki/Jezebel](https://en.wikipedia.org/wiki/Jezebel)
Ne bi bilo prvi puta da je jugoslavenski cenzori staju na stranu kršćanstva. Ured je prvenstveno gledao na javni moral i društveni mir.
Na primjer u pjesmi Bijelog Dugmeta Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš, ima jedan stih koji kaže „a on je bio kopile i jad“. U orginalu stih je trebao glasiti „a Krist je bio kopile i jad“. Urednici u Jugotonu su naložili da se taj stih izmjeni ili izbaci, zbog vrijeđanja javnog morala. Navodno je interveniralo Povjerenstvo za šund.
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitanga_i_princeza](https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitanga_i_princeza)
Da se vratim na Asimova. U SFRJ je od sredine 70ih pa sve do kraja 80ih vladala „sotonistička panika“. Dobar primjer je famozna i fantomska skupina „Crna ruža“, zbog koje su NAVODNO neki klinci počinili samoubojstvo. Tako da, moguće da je urednik to cenzurirao jer se bojao povezivanja Baala i sotonizma…
U Jugoslaviji se dosta govorilo o dekadentnom zapadu, i kako u njihovim institucijama ima iskvarenih i nastranih ljudi i sotonista. Komunjare nisu voljele religiju, ni kršćanstvo. Ali su mrzili sotonizam, a pogotovo sekte. Bojali se više nego kršćanstva, zbog navodne tajnosti takvih pokreta, a i zbog imbecilnosti i promiskuiteta ljudi koji se time bave.
Ali ipak im je najvažniji bio javni red, mir, i moral. Između dekadencije i religije, komunisti su definitivno prezirali dekadenciju daleko više nego religiju.