Manchmal gerät ein Mensch in diese depressive Phase und nichts ergibt einen Sinn und alles um ihn herum bricht zusammen und dann kommt ein Beitrag wie dieser oder jemand, der anfängt, so zu denken. Und dann fühlst du dich schlecht, weil du undankbar, oberflächlich und sorglos in Bezug auf dein Leben wirkst.
https://i.redd.it/wzxo19qkct8h1.jpeg
Von Icy_Maoam198
18 Kommentare
Kako ti grah padne
Moje mišljenje je da ne razumijem engleski.
Reći nekome ko je depresivan da bi trebao biti sretan jer ima više sreće od drugih isto je kao reći nekome sa slomljenom nogom da ne treba da se žali jer je neko drugi ostao bez obje noge. Perspektiva jeste važna, ali ne liječi problem.
Problem s ovakvim postovima nije u tome što govore da trebamo biti zahvalni. Naravno da trebamo biti svjesni svojih privilegija i činjenice da mnogi ljudi žive u mnogo težim okolnostima.
Problem nastaje kada se tuđa patnja koristi da bi se umanjila ili poništila naša. Kada si depresivan i već se boriš sa osjećajem krivice, bezvrijednosti ili besmisla, ovakve poruke često ne motivišu nego samo dodaju još jedan teret: osjećaj da nemaš pravo da se osjećaš loše.
Tada se ne osjećaš bolje, nego još gore. Ne samo da patiš, nego počneš misliti da si nezahvalan, plitak ili razmažen zato što patiš.
A istina je da možeš istovremeno biti zahvalan za ono što imaš i osjećati bol zbog onoga kroz šta prolaziš. Te dvije stvari nisu kontradiktorne. Tuđa nesreća ne briše tvoju, kao što ni tvoja sreća ne briše tuđu.
Sve što je čovjek rekao je apsolutna istina. Nije cilj soliti nekome pamet. Nije poenta da se ti tu pronalaziš kao nezahvalan ili šta već.
Poenta je da život nije fer. Ovoga se trebaš sjetiti kad se porediš sa nekim ko je postigao više od tebe, ili kad gledaš nekoga ko je postigao značajno manje. Ovo je kontekst. Treba ga biti svjestan.
Bitno je stanje uma. Ovdje je cijela perpsektiva nakrivo nasadjena kao priuceni psihoterapeut.
Jedno ne iskljucuje drugo i obrnuto.
Ne mislim nuzno da sad covjek tu palamudi nesto da bi rekao „ne smijes biti nikad tuzan, jer si tad nezahvalan“. U ljudskoj je prirodi da covjek nekad mozda zeli vise i kad to ne dobije da bude tuzan, da dodje cak i duzi period kad se nakupi tuge pa preraste i u depresiju. To su fizioloski procesi u kojima najvecu ulogu igraju hormoni i hormonski receptori, i tesko je tad reci covjeku „nemoj/ne smijes biti tuzan“ kad njegovo tijelo u tom trenutku ne moze drugacije.
Ali, istina je da je dosta do perspektive i da treba trenirati sebe da vidimo dobru stranu nase pozicije, da osjetimo zahvalnost a da um uvazi tu zahvalnost. Ja takodjer evo vjezbam to kroz majcinstvo. Imam dijagnozu mijesanog post-porodjajnog anksioznnog i depresivnog poremecaja, te post-porodjajni OCD. Hormoni su me dakle bas nacisto isprebijali, ali zbog bebe i sebe morala sam dosta poraditi na tome da vidim ljepotu i blagodat u tome sto prozivljavam. Taj period do njene prve godine zivota ostaje najtezi i najljepsi period koji me zadesio. I cudno je jer ne bih vise nikad voljela da se osjecam tako ruzno kako sam se osjecala, ali voljela bih istovremeno sve te stvari s njom ponovo prozivjeti, strasan paradoks.
Nije baš tako jednostavno, ali načelno je covjek upravu. Za pohvalu je sto je svjestan koliko ljudi u svijetu pate ili blaze receno “nemaju sansu”, za nesto sto on (i mi) cesto uzimamo zdravo za gotovo.
Nije cilj da se pravi pametan, nego da se svi natjeramo da razmislimo malo više o tome koliko zapravo imamo.
Mislim da stavlja Iran u isti koš sa Palestinom, Kongom, Sudanom i tu me je izgubio
Poenta posta je da JESI nezahvalan, nemaran i plitak. I to je funkcionalan dio tebe. To je razlog što radimo da stvaramo više. Da nismo takvi bili bi još u slamnatim kolibama.
Zahvalnost je bitna spiritualna praksa (nekom dio religije, nekom samostalna), koja ovaj instinkt za „daj više više više jadan ja kme kmeee“ stavlja na njegovo praktično i sekundarno mjesto. Čuti ovakvu priču je poziv na tu praksu.
PS. Ako si klinički depresivan (bolestan) ili izoliran tj. na dnu društvene ljestvice u bogatom društvu… Onaj dječak iz ruševine ako ima ljude koji ga vole oko sebe i nadu, vjerovatno žali tebe više nego ti njega i ne bi se mijenjao s tobom. Tako da ja ne bi rekla da je njemu gore nego svima u našem društvu. Gore mu je ako je i on sam jer su mu voljeni mrtvi.
Nije rekao ništa pogrešno, ali u isto vrijeme, većina ljudi je produkt svog odgoja i kulture oko sebe.
Pametni pojedinci postoje i žao mi je što moraju živjeti pod tim uvjetima, no isto tako je istina da je velika većina ljudi produkt mjesta i kulture u kojoj je odrasla.
To, naravno, nije svugdje tako. Velika većina u Iranu mrzi mulin režim više od bilo koga na svijetu, dok prosječni Rus potpuno podržava ono što Putin radi u Ukrajini.
Ne biramo ni boju koze ni mjesto rodenja ali u 2026. i dalje reci da smo mi samo „imali srece“ je krajnje glupo. Pricam konkretno o Europi, ljudi su napredovanjem, inteligencijom, trudom i radom dosli do toga da mi sada tipkamo po redditu a tamo neki sjede i nemaju pitke vode jer nisu dovoljno inteligentni i sposobni da iskopaju rupu u zemlji i razmnozavaju se brzinom svjetlosti tako stvarajuci nove generacije koje ce financirat tamo neke udruge. Dokle sazaljenje? Dokle pravdanja? Svi su krenuli od nule, neki sada ispred klime tipkaju po redditu a drugi su i dalje na toj nuli, ne moze uvijek netko drugi biti kriv… ima naravno i iznimki ali prevrsilo je svaku mjeru koliko se nabacuje da je nama nesto servirano, kao da se nasi preci nisu izborili da bi bilo tako
sve navedeno je istina, i nista se po tom pitanju ne moze trenutno. jedino se moze izvuci poenta koja se uvrstava u licni svjetonazor, da stoji i odrzava balans perspektive. ljudi konstantno mjere, i izmjereno poistovjecuju sa srecom sto nije nuzno istina, perspektiva je stvar koja definise zivot a sa odredjenom perspektivom svo imanje na svijetu je bezvrijedno
Svaki put kad me stres kao samohranu majku lomi, puno pomogne kad sebi kazem, nisi sa djecom sad u Palestini. Sjediš u miru, u lijepom stanu, igraš sa djecom PS5.
Pomogne. Ne otkloni tugu i tegobu, ali pomogne da se fokusiram koliko sam sretna i trgne me iz negative. Onda kazem sebi polako, tesko je ali moze biti gore. Malo se isplačem i prodje lakse i brze.
Samo treba biti svjestan svojih privilegija i ne uzimati ih za zdravo. Treba čovjek priznati i vlastite probleme i tuđu patnju bez pretvaranja da jedno poništava drugo.
Ništa novo, pitam se i ja često šta bi se mene bilo da sam rođena u USA ili Njemačkoj umjesto ovdje…
Pa istina je da ti sreća i genetika (što je opet sreća) određuju 90% stvari u životu iako većina ljudi ne želi to priznati.
Ako imaš dobru genetiku možeš se drogirati, piti, raditi šta želiš i posljedice ćeš tek doživjeti u 50tim godinama.
Ako imaš lošu genetiku umrijet ćeš sa 15 od raka.
Treba čovjek biti sretan sa onim što ima i poštovati svaki dan svog života, ma kakav taj dan i taj život bio.
Međutim, normalno je biti tužan, osjećati se loše i imati depresivne momente. I kad ti neko na tvoju tugu spominje da možeš imati veće probleme, da ne bacaju bombe na tebe…….ta osoba je teški tulipan.
Takođe, ovaj post i ne radi baš u kontekstu Bosne i Hercegovine. Neki moji članovi porodice su ubijeni sa samo 18 godina a razlog je bio to što su rođeni na tlu Bosne i Hercegovine. Da su rođeni u Makedoniji sad bi bili živi.
Nije nemoguće da se to ponovi i da ja budem ubijen prije 30. godine života.
Ako gledamo globalno, da, većina ljudi na svijetu bi živjela u BiH da može. Slobodniji smo nego mnoge države van Evrope, imamo kakvu takvu infrastrukturu i solidne uslove za život.
Ali što se tiče neke posebne stabilnosti ili da je šansa oružanog sukoba 0…..nije.
Neoliberalno sranje. Nije život nikakva lutrija niti si se mogao rodit igdje drugdje. Nije ovo videoigrica, mogao si se rodit samo gdje si se rodio jer si produkt svojeg oca i matere, a nisu ti nasumično dodjeljeni izvlačenjem nekim.
Ovim liberali hoće da isforsiraju suicidalnu empatiju svih bijelaca prema zemljama trećeg svijeta.