Ihr Kommentar zu dieser Szene?

Danas ne vrijedimo ništa ako su nam bilmezi na X-u (ili bilo kojoj drugoj društvenoj mreži, uključujući i ovu) mjerilo ičega.

Mene je zajebo i bez auta i sa autom tako da radije biram ovog sto ima auto makar ne moram pjehe 😭

Oni koji smatraju da se vrijednost mjeri materijalnim stvarima, samo to i nude i vjerovatno njihova dubina je na nivou barice.

Da li je novac bitan, jeste, jer u danasnjem drustvu je neohodan za normalan zivot, da li je mjerilo vrijednosti covjeka, apsolutno ne, kvalitete zivota, moze se reci ajd, al ne i nuzno.

Da li bih bila sa muskarcem koji nema auto, da i bila sam. Bitno mi je da nije pasivac i lijenstina oronula, a to sto nema trenutno auto, ne igra ulogu i ne utice kako ga percipiram kao muskarca, bitan je taj unutrasnji impul ka boljem, pa pobogu, zajedno cemo poraditi na kvaliteti zivota.

Pošto nisam dobio promociju na poslu, promovisaću se sam neradom i jednim dužim tekstićem ovdje:

Širi plan fotografije razotkriva dva bića u pokretu, muškarca i ženu, kako u filmskoj kompoziciji levitiraju uz niski zid. Noć ih obavija poput baršunaste zavjese, a oni, ležerno uronjeni u vlastiti mikrokosmos, hode kao dva protagonista priče koja se rađa pod njihovim nogama. Na njihovim leđima ispisane su parole „nemam vlasništvo nad prevoznim sredstvom“ na njemu i „hodimo“ na njoj. Ovi natpisi djeluju kao manifesti jedne asketske filozofije bivanja. Oni se kreću prema svjetlu, iza njih ostaje tama, gusta i neprozirna.

Muškarac je utjelovljenje nehajnog egzistencijaliste. Ruke u džepovima, hod rasterećen, neiskusnom oku ležeran i opušten. Iskusno oko prepoznaje diskretni ritual koji se odvija u pozadini. Klasičan potez klošara. Prebiranje po džepovima. Prebira po džepovima, računa koliko ima para, taktilno razaznaje kovanice, suptilno sabira, kalkulira. Kafica, sokić, limunada, čaj, kisela, voda iz pipe, zrak. Izbori koji transcendentalno definiraju horizont njihove večeri.

Ona, s rukama sklopljenim iza leđa, hoda u nekoj tihoj, introvertiranoj kontemplaciji. Ovdje do izražaja dolazi genijalnost autora ove fotografije. Da li je to nervoza ili naslijeđeni habitus ruralne melanholije, preuzet iz arhaičnog matriksa majčinog hoda po seoskom drumu? Njen hod odaje suzdržanu senzibilnost, gotovo anđeosku čednost.

Tama iz koje dolaze nije puko odsustvo svjetlosti. To je simbolička deponija prethodnih razočarenja, fragmentiranih veza, izdaja i emotivnih ispražnjenja. To je simbolika usamljenosti. Ta tama je kolektivna sjena njihovih bivših ja. Svjetlost kojoj hode pulsira poput obećanja, simbol sreće, restauracije povjerenja i realizacije na ljubavnom planu. Ostatak scene je mrak, a iz mračnih uglova vrebaju nepoznate opasnosti i simboliziraju iskušenja kroz koje parovi prolaze. Rizik je hoditi tim putem, ali upravu u tom riziku leži veličanstvenost njihova hoda.

Natpisi na njihovim leđima „nemam auto“ i „hodimo“ kristaliziraju njihovu filozofiju ogoljenosti. On, gol od odjeće materijalnog komfora, ona od pretencioznih zahtjeva. Zajedno, oni su apoteoza skromnosti, asketski par koji se usuđuje vjerovati da je ljubav dovoljna valuta. Dvoje mladih, zaljubljenih bića koja prkose utilitarnoj logici svijeta.

Vaistinu, to je scena koja topi i najhladnija srca: hod prema svjetlu kao metafora nade, dvoje ljudi kao mikrokosmos smisla, a noć kao tihi svjedok njihove krhke, ali veličanstvene hrabrosti da vole.

Nikad me nije bilo briga, muz nije imao auto godinama pa smo zajedno bili. Meni je bitno bilo da se vidjamo a hoce li doc autom ili pjeske ili kako vec , nebitno 🤷🏻‍♀️

ako nema kola jer su kod majstora ok, u suprotnom romantizovanje sirotinje

Nije vazno,sve dok je vredan i ambiciozan,auto se kupi kad-tad.