Ziel der Veröffentlichung ist es, eine gesunde Diskussion zu diesem Thema zu fördern.
Das Lesen verschiedener Meinungen, professionell und unprofessionell, ein Teil der Foren des gesunden Menschenverstandes, könnte seine Sichtweise zu diesem Thema verändern.
Persönlich bin ich Einstellung, dass manchmal (sehr selten) in Form einer geringen Wirkung aktiv sein sollte. Genug, dass sie einige Dinge nicht tun, die lebensbedrohlich sind, die sie leider nicht erkennen, sind gefährdet.
https://i.redd.it/npk9i3fqa42f1.jpeg
Von TriplexConfinium
49 Kommentare
udarim ga kad mi prospe pivo.
Triba, umjereno i precizno
Nikako. Dijetetu treba dopustiti šta god mu mašta izmisli.
Dijete je ogledalo roditelja.Ako roditelj uči dijete da ne poštuje drugog i da svojim nasilničkim ispadima dobije sve ono što želi.Onda je takav i roditelj.Pogledajmo kako se svake godine povećava pomoćnika u nastavi jer roditelj nije sposoban odgajati svoje dijete ali očekuje od drugog da to učini.Kao da čeka instant gotov proizvod.Strah me zamisliti kakva će djeca biti ove genz generacije.
ne udaramo ni zena ni ja, razgovorom i primjerom usmjeravamo. ne branimo tv, mob i konzole, ali i ne dozvoljavamo da cili dan provede pred ekranom. dosta citamo slikovnice i pustimo da joj bude dosadno nekad. gledamo sto vise ici u prirodu. ne pustamo da sve bude po njenom vec das prividan izbor (npr ona zeli jesti juhu perunom, a ti ponudis da izabere hoce li malu ili veliku zlicu)
Djecu udaram redovito, ne jako, ali treba im pokazat gdje im je mjesto.
Edit: aha, svoju djecu. Ne, nemam djece, ne udaram svoju.
Ne djecu ne treba udarati niti na bilo koji način im ukazati da rade loše stvari, treba ih pustiti da sve oko sebe maltretiraju, razbijaju i zaprljaju jer se tako djeca izražavaju. Isto tako blagim do šaptajućim tonom upitati jesu li gotovi.
[https://www.youtube.com/watch?v=lJw3yPD_Pfc](https://www.youtube.com/watch?v=lJw3yPD_Pfc)
I nimalo iznenađujuće, ljudi koji se zalažu za udaranje djece se prave kao da jedina dva načina odgoja su ili premisivni stil gdje djetetu dopuštaš da radi što hoće ili fizička kazna
S djecom ima smisla razgovarati i raspravljati, načinom kojim se međusobno razumijemo. Djeca vole učiti i naučiti, ali je problem što često roditelji nisu dorasli svoje uloge, pa djeca ispaštaju, ni kriva ni dužna. Što se tiče udaranja, kakvo god bilo, i kako god ga nazvali – nikada i nikako tući djecu.
https://preview.redd.it/eqgc5ur9f42f1.jpeg?width=453&format=pjpg&auto=webp&s=cb3072de612181e7f4cd76c8f71f375a21b016cc
https://preview.redd.it/8oiznk9cf42f1.jpeg?width=457&format=pjpg&auto=webp&s=104e7552283365e044a0d0117f5681ff1283f3cd
Udarac bilo kakve vrste izaziva puno veću emocionalnu traumu nego što fizičku, pitanje je izdaje od strane nekoga kome smo vjerovali kao dijete bezgranično, autoritet se stvara primjerom ne strahom i batinama
Svaki put kad su me roditelji udarili „odgojno“ bez obzira što sam napravio, a nikad nisam napravio nešto sebi opasno po život, sam im zapamtio do kraja života i to im ne opraštam.
Svačije je dijete različito, tako da je moguće da neka djeca dobro reagiraju na udarac, ali ja si to ne mogu zamisliti. Rijetko gubim živce, ali kad se to desi, dovoljno je da kažem da mora u sobu na timeout. To im je tolika kazna da se rasplaču i resetiraju.
E sad, vjerojatno ima djece koja su oguglala na kazne, i kojima timeout ne znači apsolutno ništa. Jesu li ta djeca prirodno nemirnija, ili je višak kazni doveo do toga da samo batine rade, nemam pojma. Ali kod mene nije nikad došlo ni blizu toga da moram upotrijebiti fizičku silu.
Kad tučem djecu to je samo iz zabave, ali onda jednom u 10 mlaćenja dođe do krvi, moje ili njihove. Češće njihove, ali omjer se okreće.
Pazite da vas teta u vrtiću ne vidi, šalju vam radi toga socijalnoj prijavu.
Upozoravam 3 puta. Nakon treceg puta, lagano po rukici ili po peleni. Vise ih boli ponos nego sto ih fizicki boli. Boli ih to sto me vide da mi se izraz na licu promjenio. Nikad prije 2.godine. tad vec saznaju nekakav koncept dobro-lose, puno vise razumiju vokabular. Poslije šeste godine puno se toga rješava razgovorom, primjerima. Osobno znam četvero malih terora u školi koja idu sa mojom djecom i ne može im nitko ništa jer su neodgojeni, a pazi roditelji su im svima ili pedagozi ili djeciji psiholozi (djeca su braća, sestre iz dvije obitelji).
Djeca doslovno šikaniraju i fizički maltretiraju drugu djecu, ali roditelji kažu da to njihovo djete nikad ne bi napravilo jer ima ‚zdrav i stabilan‘ dom…😮💨
I onda mi svi sa strane radimo pritisak na školu, onda ravnateljica nam objašnjava kako su to ugledni ljudi i da oni sa njima nemaju problema…bljuv.
U suštini ako roditelj ne odgoji djete da bude samosvjesno svojih postupaka, naučit će ga svijet kad-tad…makar nas koji smo obični smrtnici i nemamo utjecaja u visokom društvu.
Mene se udaralo sa granom (šiba), metlom i rukom.
Ne smeta me sto su me na takav nacin poducavali. Koljena na kukuruzu isto.
Nisam se usudivala radit sranja i drzala sam do postovanja prema njima jer sam im morala vjerovat da zele najbolje za mene.
Xy puta me skoro auto pokupio jer sam bila drska i nisam htjela gledat na cestu, 3 put dobila batina i tek od tad gledam na cestu ko svetinju. Nikad nisam svojima uzvracala ili kak bi rekla, talk back to.
Moj brat pak drugacije. On mrzi nase roditelje i uzasno je agresivan danas povodom takve odgojne mjere.
zamisli tuc svoju dicu, jebale vas te barbarske psihopatske odgojne metode. sta mozda i pasa opizdis nogon u rebra kad pojede nesto sta ne smije dok ste u setnji? svako ko tuce dicu iz bilo kojeg „odgojnog“ razloga je spreman za socijalnu i oduzimanje dice. mene moji nikad nisu takli nego su pricali s menon ka s malon osobon sta san tada i bia.
Ljudi bez dice i bez plana za dicu inače jako veliki na soljenju pameti ljudima sa dicom
„Udariti, ali ne nasilnički“.. ??
Nikad nisam bio udaran niti sam ikad udario dijete, nikakvom jačinom. Ako to radiš kao „odgojnu mjeru“ i ako misliš da to nije neki problem, u krivu si.
Dijete mi ima godinu dana. Nekidan je uporno povlačilo kabel od sušilice koji se drži za labavu utičnicu. Dobilo je po prstićima. Bilo je par suza i od tad se nije ponovilo. Za pola sata natrag smo si bili dobri. Ako netko zna kako bolje objasniti djetetu koje ne zna gdje mu je nos da je struja opasna i da se ne dira, slušam.
Kad je dijete zrelo da razumije što mu se govori, naravno da treba prvo pokušati mirno, ali i tad postoje slučajevi gdje je manje zlo packa po guzi nego nastavak razvoja devijantnog ponašanja ako dijete ne odustaje.
Mislim da se malo previše radi polarizacija oko ove teme zadnje vrijeme. Ništa nije crno ni bijelo. Naravno da nećeš mlatiti dijete bezveze, ali nećeš mu ni dopustiti da radi što god mu padne na pamet, a pogotovo ako je opasno za njega. I pogotovo dok je još premalo da razumije drukčije.
Stanje u školama ti sve pokazuje, internet odgaja djecu, roditelji ih ignoriraju i kad se nešto desi uvijek je moje dijete u pravu, druga djeca su problem
Ja osobno nikada.
Više je razloga za to.
– ne želim učiti dijete da se nasiljem rješavaju problemi
– ima boljih alternativa, kao oduzimanje nekih privilegija
– na moju djecu ne funkcionira baš najbolje
– prijetnja primjerenom kaznom i onda ODRŽAVANJE tog obećanja rade dosta dobro. Mnogi griješe jer zaprijete, pa ne izvrše kaznu, pa se čude kada dijete opet nešto radi, pa onda pribjegnu udaranju jer „kazne ništa ne funkcioniraju“
Čak ni ne galamim, jer sam skužio da kada mirno i čvrsto kažem i zaprijetim kaznom, jednako ili bolje slušaju a bez drame koja se može pojaviti galamom.
Ja sam se odlučio za taj pristup, ali ne osuđujem ove koji koriste druge metode, sve dok tuča nije sama sebi svrha. Tipa, ako tučeš dijete SAMO zato jer ti je diglo tlak i ne možeš kontrolirati svoje impulse, to je nešto na čemu treba poraditi. Ako pak uistinu vjeruješ da povremena packa ili primjeren udarac će stvarno učiniti da dijete zapamti neku lekciju iz ponašanja, onda opet manje loše (ako uopće funkcionira).
dosta ljudi koji tvrdi da bi samo „odgojno“ ne zna što to znači. ako se pita moje, vući dijete za kosu po kući ili prijetiti da će te ubit ili napustit je „odgojno“
djeca su neposlušna al isto tako su i nemoćna. kao roditelj ste im svijet i nada svime dijete treba imati povjerenja u vas. nasilje nad njima, kako god vi mislili opravdano, ima veliki rizik slomiti to povjerenje. to je jako teško vratiti i nosi posljedice mnogo veće no što dosta ljudi može zamisliti
I opet na dobivam odgovor čitajuć komenatre 😅. Imam filing da ljudi bez djece zastupaju stav „da ga nisi ni dotako jer ja imam traume“ dok mi se cini da oni koji mozda imaju djecu nekako zauzimaju neutralni stav da svaka disciplina ima svoju primjenu.
Mislim da ako cu ikad imati priliku imati svoje malisane da cu ici linijom da to i nije toliko losa praksa ako je vise simbolicke prirode u odredenim godinama djeteta.
[ Removed by Reddit ]
>Udarite li kad svoje dijete? Ne nasilnički, nego onako odgojno,
Nema odgojnih udaraca. Tako struka tvrdi.
Problem je što zanemariv broj ljudi ide na tečajeve ili proučava literaturu kad se spremaju za dijete, pa ni ne znaju za nenasilne odgojne metode, već se vode odgojem koji su oni dobili i intuicijom. A to je u najboljem slučaju zastarjelo ili loše.
Fizičkim kažnjavanjem u najboljem slučaju možeš dobiti promjenu ponašanja, ali ne i razumijevanje i uvijek ima negativne posljedice, bilo veće ili manje. Jedna od loših strana je da se djecu tako uči da će ih netko drugi opominjati ili kažnjavati kad nešto loše rade, umjesto da sama razviju svijest o tome što je dobro a što nije. Ili nešto još gore, da je onaj tko je jači u pravu i da se problemi rješavaju nasiljem.
Idealno bi bilo nikada ne udariti dijete, ali ne živimo u idealnom svijetu niti je itko od nas savršen, imati ćemo trenutke slabosti, biti pod stresom ili preopterećeni i samo reagirati. I to je razumljivo. Samo ne treba onda zbog toga opravdavati fizičko kažnjavanje, nego priznati da smo pogriješili jer smo samo ljudi i pokušati to ne ponavljati.
Djecu treba učiti da poštuju tuđe granice, a to ide tako što se poštuju i njihove. Pa onda ako sam udario dijete kad je radilo nešto opasno, u redu da se djetetu ispričam za to i objasnim da me je bilo strah i da sam izgubio kontrolu.
Time se djecu uči uzimati odgovornost za svoje ponašanje i pogreške, koje svi radimo, i svi ćemo ponekada nekoga povrijediti i zato je bitno ispričati se i pokušati umanjiti štetu.
Prečesto ljudi koji nemaju znanje o odgoju opravdavaju fizičko kažnjavanje sa crno bijelim pogledom, ili batine ili mu je sve dopušteno, umjesto da priznaju da ne znaju bolje pa potraže i obrazuju se o drugim načinima odgoja.
U svakom slučaju, opširna tema o kojoj se ne priča dovoljno.
Ne, pustim mu da radi sve kako želi. Naravno da dobiju po guzi kad počnu biti bahati. Stariji isto su znali dobiti lagano po guzi kad bi prešli granicu, sad slušaju 😀 Mora biti neka hijerahija inače te pojedu. Dugo sam probao riječima, pričom, dogovorom, ovim oni, čitao sam svakakve savjete, pa sjedni u razini ili niže od djece, ovo ono, nemoj ih krivit, bla bla bla. Znaju oni da su krivi i točno zanju što rade. Pa i mi smo iskušavali granice. A granice se moraju znati. Danas kad budemo u društvu svi hvale moju djecu kako su pristojna. Ovi ostali skaču razbijaju, divljaju, tuku, vrijeđaju. Al smeta me što su moji dobri, a ovi debili okolo rade što im se prohtije. Poslije pričam sa svojom djecom o tome i kako nije fer prema vama, vi dobri, a pažnja odlazi na debile.
Hrpetinu djece bolikurčina za nježnim objašnjavanjem zašto nije u redu gurnuti Maricu u potok/ istrčati pred autobus. Ponekad guza pamti i spašava život bolje od glave.
Zalipija san Matu nekidan jer mi se dera na unuka kad je dobija asa u školi
Nasi kucni prijatelji nikad nisu svoju malu udarili, povisili ton, isli su metodom razgovora, objasnjavanja. Kad bi dosli kod njih, djeca se igraju, ali samo onako kako je ona zamislila. Moji ko dva popišana miša nakon sat vremena vuku me za rukav da mi moraju nešto reći. Odvedem ih nasamo da vidim u čemu je problem. Mala dirigira cijelu igru u grupi od šestero djece. Nije joj rođendan pa da sad kažem „hey djeco rođendan joj je pa popustite malo.“ I tako svaki put.
Što se događa nakon što je mala krenula u školu? Ne želi bit na satu, slobodno se ustaje sa svog mjesta, ide kod druge djece nagovara ih da se idu igrat usred sata!! I tako mjesecima uzgred razgovorima sa roditeljima. Djete je moralo ponavljat razred jer apsolutno je odbijala učenje. Naravno roditeljima su svi drugi krivi :druga djeca su je nagovarala, ucitelji nisu napravili gradivo dovoljno zabavnim, ravnateljica ih ima na piku…nebuloze.
Nisam da se djeca mlate. Lagani udarac i strogi, izravan ton je po mom misljenju ok. Ako se od pocetka usadi nekakav osjecaj za limit, vrlo rano se prestaje sa fizickim kaznjavanjem.
Ja iman dite od 2 godine i ucimo sta je opasno i zasto. Nikad je nisan udario niti ista takvo. Povisia ton jesan ali inace se trudin pricat s njom i objasnit joj i za sad ide super. Sta me ne poslusa joj se prije ili kasnije pokaze da je tribala pa onda dalje slusa.
Ne, i kao roditelj smatram udarac kapitulacijom i odustajanjem od odgoja.
Nemam djecu.
Ali imam izvrsnu psihoterapeutkinju koja je desetljeće radila s djecom, pa me priprema i za potencijalni odgoj ako mi se posreći. Ukratko, ne slaže se s novim metodama, iz jednostavnog razloga što todleri ne znaju razumjeti odrasle.
Jednostavno kaže kako bi se u budućnosti izbjegao potencijalni narcis ili sociopatsko/psihopatski poremećaj, ključno je da dijete ima uzročno-posljedični sustav vrijednosti.
To nije udaranje djece, to je jednostavni „discomfort“ djeteta u svrhu discipline kada nešto napravi krivo. Znači dijete napravi nešto krivo, todler, ne možeš mu razumno objasniti jer razuma kakvog odrasla osoba očekuje jednostavno nema, ali moraš pokazati da za svaku akciju postoji reakcija, kazna, nešto neugodno.
Mislim da je ovo pitanje za ljude koji su za to stručni, a ne random redditore koji žele svoje osobne stavove i traume prodati kao objektivno korektne. Mislim da nikada nisam vidio ovoliku količinu „narodne mudrosti“ kao u ovim komentarima, a nije mi prvi dan na internetu.
Jednom sam starije dijete udarila po guzici i to malo jace. Nakon tisucu puta objasnjavanih zasto se treba dati ruku kada se prelazi cesta, zasto ne istrcavamo na cestu, zasto je promet opasan i treba biti oprezan, je istrgnula ruku i krenula trcati preko ceste. Jedva sam je uhvatila i to za kosu i udarila po guzici.
Bolje da ona place 5 minuta nego ja do kraja zivota.
Uopce me ne zanima je li pedagoski i u redu i hoce li joj ostati traume.
Najjaci su ovi sto kazu struka kaze, a ta ista struka ili niti nema djecu i obitelj ili im djecu odgaja supruznik ili dadilja.
Djecu nasilnicki udarit moze samo bolesnik no kada napravi pizdariju iako je opomet nebrojeno puta povisen i ozbiljan ton uz odgojnu po guzici podrzavam iako bi to trebala biti rijetkost i nekakva krajnja mjera.
Djeca su u vecini slucajeva preslika roditelja te se tako i ponasaju prema drugima.
Moj mali je oko 2,3 godine imao grozne tantrume. Oko sitnice bi apsolutno podemonio, bacao se po podu, bahato odgovarao, bio agresivan prema sebi i sestri, nama roditeljima, baš ono, kaos. U jednom momentu je starija sestra bila tesko bolesna, vozila sam ju kolicima, ja 6mj trudna, muž na terenu i on mi nasred ceste krene bacati se po podu i pizdit jer mu nisam htjela kupit neko sranje sa štanda. I u tom popizditisu me lupio u trbuh. Stres u obitelji je općenito bio na max tada, vjerojatno ni meni nije puno trebalo da me izbaci iz takta, Ali sjećam se da sam ga digla s poda, u 6mj trudnoće, I nosila onako divljeg (ne bi čovjek rekao ali divlji dvogodišnjak je ko bijesna beštija od 100kg) dok sam gurala kolica, cca 500m, bacila ga auto i zalijepila mu šamar do neba da prvih par sekundi nije ni skuzio šta se desilo. Nakon toga, naravno, suze, ali činjenica je da se umirio. Vjerojatno od straha jer vjerujem da sam i ja u tom trenu imala ubilački pogled jer sam bila u tiltu. Nakon par dana, mi se već pomirili, sve normalno, sjetimo za stolom i ručamo. I starija mi priča šta je sanjala. I kaže on meni: „I ja sam noćas sanjao – da sam bio malo zločesti i da si me lupila, I jako me bubalo pa sam plakao…“ Raspad sistema. Nisam mogla prestati tulit satima. Više ga nikad nisam lupila. Sad ima 5 godina. Kad krene radit sranja, objasnim, jednom, dvaput, triput. Ako ne sjeda, onda ide na timeout. Za sad pali. Opasna sranja ne radi. To s cestom, autima, strujom i sl. smo uspjeli razgovorom…
Mali uvod pa poanta.
Od kad sam imao 4 godine sam svakih par mjeseci krenuo raditi mentalne checkpointove. To su kao presjeci osobnosti u danom trenutku koje svako malo refresham u sjećanju kako bih se uvijek mogao prisjetiti stanja uma, načina ramišljanja, stavova, moralnih načela itditd u danom trenu iz svoje prošlosti.
Ja se ZNAM, i ZNAM da sam bio nemoguće iritantno, „najpametnije“, najtvrdoglavije, najneukrotivije dijete ikad. ZNAM da mi se apsolutno ništa nije moglo objasniti jer em nisam slušao jer sam si bio najpametniji, em i kad bih slušao ne bih vjerovao.
E sad, bi li batine pomogle? Možda, 30% sam siguran da bi, 60% da ne bi i 10% da bi bio još gori. Znam da kad ću imati svoje dijete i ako bude imalo kao ja, bit ću svijestan da ga je najbolje pustiti i ne se emotivno ulagati u to dijete. Neće me slušati ni da mu noge polomim, ako što ne bih ni ja. Ali meni bi gentle parenting bio užasan da sam ga doživljavao. Vjerojatno bih se odselio sa onak 9 godina od doma haha. Meni da je netko uporno pokušavao nešto riječima objasniti? Djelima objasniti? Nisam to tada podnosio ni najmanje. Mislim da bih takve roditelje mrzio više nego ikoga na svijetu.
Imam dvoje djece, šest i četiri godine. Udarila ih nisam, niti ću, niti smatram da postoji potreba za tim. Djecu udaraju ljudi koji nisu sposobni odgajati. Tu nema potrebe za raspravom uopće. Ako ti je dijete bezobrazno, sam si ga takvim napravio. U obitelji se mora znati tko je roditelj a tko dijete i što je čiji posao i time se vodimo od malih nogu. To znači da ako sam rekla da idemo sa igrališta, idemo sa igrališta. Nema još pet minuta, još deset minuta, nema glumit ‘ja odoh a ti kako hoćeš’. Mlađi je znao plakati, uzmem ga i odnesem. Ne govorim ništa jer sam ja svoje rekla. Od druge godine su sposobni sami se obući i to su i radili. Svoje stvari sami čuvaju i nose. Ako sam rekla da se TV gleda samo prije spavanja i samo jedna epizoda onda je tako i nema pregovaranja. Ako idemo u kupovinu imaju svoje zadatke, ako žele nešto sebi kupiti pitaju, nekad može nekad ne, ali ako ne može ne rade drame jer znaju da neće ništa time postići. Često ih pustim da rade stvari koje znam da su opasne ili pogrešne jer smatram da je bolje da sami vide zašto. Kažem ‘ja to ne bih tako zbog razloga ali ako misliš da treba, probaj’. Nebrojeno puta su se porezali, spržili ljepilom, pali, plakali. Zagrliš dijete, daš mu flaster, ispričaš šta si ti griješio pa ti se još smiju, ali vide da je normalno griješiti i onda probaju opet, bolje.
Ne postoji nenasilničko udaranje, svaki udarac je nasilje a ne mora ni doći do udarca da bi bilo nasilje.
Ne, ali ok sam načelno sa idejom blagog fizičkog i pravovremeg discipliniranja. I to bi trebalo biti uz obrazloženje u obliku, ‚zbog takvog i takvog ponašanja‘ naspram ‚zbog toga što si loš, kriv, zločest“. Nikada ne kažnjavati osobu već ponašanje! Također treba izuzeti vlastite emocije, većina zlostavljača zapravo izbacuje svoju ljutnju i frustraciju na dijete, a to onda više nije odgajanje. Raspravljanje je nekada suvišno jer se ne radi o problemu koji je racionalan već emocionalan…
Batina je iz raja potekla…
Ne, jer ne tucem slabije od sebe – simple.
Al ozbiljno, jedini razlog zakaj udaras dijete a ne odraslu osobu kad ti digne tlak jer se bojis da ti odrasla osoba ne vrati ili da ne najebes pred zakonom. Ako je tako, onda iz toga proizlazi da jedini razlog zakaj udaras dijete je jer ti nemre vratit pa to maskiras kao „odgojnu mjeru“. Kurac moj odgojna mjera.
Mene je tata ispetardirao par puta i ne sjecam se zasto, samo se sjecam osjecaja nemoci i boli i nevjerice da moj tata to meni radi. Dan danas nemamo neki dublji odnos.
Primjer za redditore:
Dijete od 1 godinu u gostima konstantno gura prste u utičnicu (jer mu je na dohvat) iako ga opetovano upozoravate i odmičete. Zašto to radi? Jer je dijete.
Hoćete li:
1. Imobilizirati dijete
2. Natjerati domaćina da zaštiti sve svoje utičnice iako nema djecu
3. Djetetu elokventno objasniti kako je 220v dosta visok napon za zajebavanje
4. Pecnuti dijete po prstima kad ide to napraviti
Evo, i am all ears…
Nešto ne vjerujem našem narodu da zna razliku između nasilničkog i odgojnog mlataranja
Meni su roditelji sve lijepo objasnjavali i pokazaki mi razlog zadto nesto trebam/nesmijem raditi i sasvim su me super odgojili.
dobije remetinec terapiju